neka bude kozmos

Tvoje je oružje tanka elegantna kromirana oštrica, s vremenom ćeš naučiti kako ubosti precizno i brzo ili delikatno i promišljeno. Želim da ima zube, željezno i da trga na komade.

Mislila sam da sjedim u naslonjaču i pijem čokoladno mlijeko kad je kuja liznula moje stopalo uz refleks povlačenja stvorila sam lokvu ljubičaste spužve sa srednje velikim rupama kroz koje se iscijedilo kukuruzno brašno, vlažno. Na koljeno.

Ono što je dizalo želudac pronašlo je put kroz uši. Ruke od borova ;smole u pregibima; korijenite, utočište, skrivaš se u ruke. Desna strana tjemena : stotine metalnih pritisaka pažljivo interferiraju. Ne moraš otvarati oči - automatizam čiji mi je užitak neodgodiv; vosak u unutrašnjim stranama lađa, gnjecav u središtu. Klizimo.

Moje tijelo priča. Prepuštam se; ono pamti. Imam doušnika. Pričaj, pripazi na gestu ušutkavanja. Pogreška.

Zateže u nekoliko smjerova; rotirajući. Šutke sudjelujem. pronalazim blokade, položaje ignoriranja. Samo još malo: odašiljem u unutrašnjost. Ali ono pamti svaki pokret, čak i onaj ispod traga.

Nagovaram ga: još samo malo.

U svoje stanice. Programiram lice. Kontroliram.

Prokleta klima začepljuje uši. Istovremenost sluzave vrućine i hladnoće, uporne.

Ljudi su… ne pozdravljaju kad kažem: bok. Čavrljaju. Ne volim čavrljanja. Ne volim razgovor o tkaninama; kanalizaciji. Ne zanima me.

Prolazim pored starca na klupi u parku ispod platana. Ne gledam ga. U smeđem ispranom odijelu dugih rukava sa sivobijelom bradom. Leptir mašnom , štapom za hodanje? štap je za slijepe. Prolazim spuštenih očiju.

Ljeto je. Okrećem se na svaki zvuk koji bi mogao biti zvuk mog mobitela. A one se skidaju preda mnom. Bilo je potrebno nekoliko dana da potrošim njihovu očiglednost. Svetost je padala sa njih, jedna po jedna postale su polja sa slojevima, jedna po jedna počela je dobivati svoj razlog i smrt. U ovom mjestu koje je iščašeno. Ovdje su stvarni samo zidovi, oni nosivi. Ono što nose su tijela. Mumificirana, zavjetna. Ovdje je grobnica.

Danas si cijeli dan? 4 sata? Cijeli. Izdržat ćeš.

U katakombama iznad zemlje curi mi nos. Bez predumišljaja puštam da djeluju, dodiruju me nepokretna tijela . Uznemiruju me koraci čuvara.

Ako zbilja , ako uspijem , ako poželim , ako napravim misao oblikujem je putem, ako , to je već kao da se desilo, Bio je ovdje visok , nov, i . Da li to što te ne mogu zamisliti povlači za sobom mogućnost da mi se svidiš, doista, dosita, ili ne, sviđaš mi se . Komuniciram s onim što je ostalo iza tebe, osmjeh i dubina glasa. Što znači pisati? Varati, zavoditi, mamiti, i uhvatiti, zatvoriti se . oko tebe. A ti si otišao , ni minutu nisi postojao . Nisam učinila ništa nisam ostavila ništa nisam dala ništa, ne pišem ovo s gorčinom. Ne znam te. Ne osjećam, ostaju za tobom slike, i boja glasa, neobaveznog, usputnog. Ne, nitko neće čitati.
Stanje o kojem smo jučer pričali. I njezina videa, Put u El Dorado, El Dorado ime uz čokoladu , s karamelom mekanom debelom. Stvara prostor za stanja. Hodam ulicom i dobijem u ruke letak, bacam ga u koš, to nije stvoreno stanje, za. Za što? za razmjenu, za slušanje , za su-osjećanje? Tako ni ovaj prostor nema mogućnosti za tebe i mene, za empatiju. Sjedim za svojim laptopom insceniram djelovanje, isključenje. Ti sjediš za svojim , ne pomišljam na to što misliš, jer ne misliš mene. ne stvaraš mjesto za mene, ne stvaraš puteve za impulse mojeg imena, ne postojim. Ti sjediš tamo i ne misliš, nisi u stanju misliti o tome gdje sam o čemu razmišljam i kako si jučer sanjao da me dodiruješ. Pogledam te u oči i pomislim da si . Gledam te i pričam o kolaču s bananama i jagodama i pomislim , mislim, to traje: primamljive oči, i usta. Ja te ne želim dirati.

Nadam se da ćeš doći, pišem ti ljubavno pismo, nevjerujem, trebam želim, odsutna si ja te privlačim, obuzimam , sloj između lubanje i mozga postaje eklektičan i srebrn, okus slina topla u mlakim predvorjima , umrtvljuje me, oživljavanje, daje da postojim ovakva, ti što radiš? Ne znam, postali smo dodirljivi , a tempo kojim tipkam osigurava me od pogrešaka, ritam je omamljujuć i kontinuiran, naglašavam te , dodajem bojilo da te prepoznam , riječi su prozirne , premještanja , nastavljam , čim sam dalje fizički to više želim kontakt ,metalni , mentalni narančasto hrđa. glumica stoji na ukošenim daskama traži ravnotežu , neposredno , sa cijelim okom , ne skriva se , gledamo se , bez slova promišljam mogućnosti , nepotrebno ostajem na mjestu , ne doživljavam te ili doživljavam , trošim
Zrak između nas, postajemo ekvivalentne . potrošim se u riječima, mnogo je zabavnije stvarati scene i puštati ih da postoje, puštati ljude u njih, puštati djelove, nepredvidive , i pomaci koji nastaju , prilagođavati im se bezuvjetno bezzadržno , kliziti

Vraćaš se mirisna , dovoljno da isključim predumišljaj i okrenem se prema tebi nagnuta približavam, ti sjedaš ne vidiš da sam ušla u tebe vidiš da sam ušla u tebe svejedno sjedaš na odmaku , u pomaku si koji te čini naspram mene , ostaješ na udaljenosti dok ti tijelo isprobava moje granice , ostaješ nedodirnuta , trebalo bi promišljati sada , ali ja nisam pisala , neko vrijeme, neželim razmišljati o posljedicama , postajem , ostajem svoja

jučer smo jeli sushi
I imali mjesta za zagrljaje i slučajne kao interferencije, i radost , loptastu skockanu poskočenu skakutavu radost ruku pod ruku. Ne vjerujem , a smijeh dolazi iz trbuha iz trbuha izlazi svašta

Apsorpcija

Apsorpcija - Proces uvlačenja u tijelo. upijanje, uzimanje (u sebe).
Apsorbirati - zadržati/zadržavati u cjelini, bez odraza i prenošenja, ono što je uvučeno, usisano (o tvarima), uvući/uvlačiti što u sebe, umočiti/umakati što u sebe; usisati
Apsňrbr - tijelo koje se stavlja na put zračenju kako bi ga potpuno ili djelomično apsorbiralo.
Hrvatski jezični portal http://hjp.srce.hr/


Zašto se ti ne želiš uključiti? Bježim od općih mjesta , apstrakcija i onog što je vrijedno izgovoriti. Govorim , kao imperativ . zaustavljen u mjestu , , neopravdanost , , objašnjivo je, , biram jedino moguće,ima ih neizbrojivo ,
okrećem se izazivanju tjelesnih momenata da bih osjetila tijelo je koje nosi zanimanje: mašinerija krvi; mehanizmi. Nema uživljavanja u rečenicu doživljavam u fragmentima,, cjelina od impulsa ne izaziva zadržavanje. Slikarstvo kao suprotnost, istovremeno postojanje , rez u. puno malih rezova koji ne traju , u nizu pokušava zaokružiti , netrpeljivo.
Pozitivno. Prevladavanje
nemogućnost da se od skice dobije ništa više od grabežljivosti.

upijanje, uzimanje u sebe. Pažljivo izaberi mjesto s kojeg ću govoriti. Umačem u tebe, razlikovni moment mora se dogodit. Moraš shvatiti zašto te radovalo proizvoditi. Ne zbog misterija, ne zbog angažiranosti, ne zbog opravdanja, ne zbog potrebe. I da se obrazloži akcija, procedura i djelo za koje si nostalgično vezan. Ono što se dešava u mjestima kad te apsorbiraju; što to znači? ne znam postaviti pitanje, odlučno zauzeti stav.
ono što se dešavalo jest da smo poželjeli. Vrlo je teško kad ne možeš sam pokrenuti sebe, ne nalaziti u sebi ništa što bi proizvelo potrebu prožimanja. Odustajati, ne započinjati. Tužna sam i zato se vraćam na stvari koje nisam doživljavala dugo. izgledaju strano i lažno, ne mogu se uživati. Tražim od sebe da se preduhitrim, da izgovorim riječi koje će pokrenuti. one budu izgovorene, ja ostajem na mjestu. Iznenađujem se, pomišljam na sve osim odlaska. Pomišljam da prestanem pomišljati. Ne činim ništa. Rekao si ono što sam poželjela čuti a ja nisam u pokretu, ni bliže onom što sam pomišljao. Život se odvija nepodnošljivo konstruiran.




Ne postojiš ,samo sam te izmislila, i sjećanja na tebe i potrebu da ne ignoriram dosadu, i cjelodnevno zadržavanje u mjestu. uopće nema pokreta. zašto i do krajnjih granica izgovarati ono što ne mogu podnijeti? ne želim, puštam opet lijepo. stanje u koje se dovodim je radost - izgovaranja, zovem je interakcija,pogrešno, osim ako je moguće ući sam u sebe. razgovaramo intenzitetima, dodirujemo se impulsima ,odbijamo pa se vračamo. divan osjećaj koji traži otvor, ali ne u potpunosti , moraš znati kako se otvoriti i stvoriti za sobom zaleđe, da se impuls koji te vraća nazad tebi ne pretvori u uragan bez povratka u drugu osobu, toliko je lijepo razgovarati .
S tobom nisam razgovarala , zapravo nisam tad. sad mislim da razgovaram i dobar je osjećaj, pronalazim radost u sebi i ne želim se podložiti i poniziti, ili možda još želim, ali ne želim. dosadno, , što te spriječilo? analiziranje toliko površinsko da je izgubilo zanimanje i zadržavanje, potreban je trud da bi te on razumio, potrebno se nasilu otrgnuti od života i kretanja da uđeš u mene,da te apsorbiram. mislim da je to osjećaj koji ne voliš i koji je neugodan? pozvati te u sebe, tražiti od tebe da mi se približiš dok se ja trudim približiti tebi , spustiti do tebe. možda uporna potreba za odbijanjem komparacije u smislu više - niže nastoji opravdati moj kompleks veličine. što bi to značilo kad bi odnos bio ravnopravan? mislim da je odnos s kojim sam zadovoljna uvijek takav da sam barem malo podložna, barem mrvicu manje vrijedna od njega/ nje i da se zbog tog osjećam sretnom jer znam da ga nisam zaslužila. nije li bitno kojeg je roda partner? kažem spokojno da nije bitno kojeg je roda. Da li je spol bitan , da li je bitna ta jedna mala stvar koja nedostaje ili je viška, koja je razlika između nedostajanja i viška? seks izgleda stran i neartikuliran. maštam o seksu s tobom, razmišljam o stvarima koje nisam, neću i ne postoje. pojačane uvijek pretjerane stvari, i sudar sa konkretnom situacijom je neadekvatnost. i zašto je tako teško prihvatiti: iskrenost i vjernost ( nezadovoljstvo i neugodu) kakav je moj odnos s tobom nego savršen? a ja sam nezadovoljna i zbog tog se osjećam krivom. Dosadno mi je i zato se okrećem njemu ili bilo kome drugome. primamljujem , i one ispadaju povodljive. imam osjećaj da bih s njima mogla sve, i glumiti pokretača. kad se tako nađem s druge strane pomišljam kako nas je lagano manipulirati, dok ona koja biva kontrolirana shvaća da je svejedno i da je pokret ono što dolazi od drugog i za što je potrebna nadljudska snaga. ako okrenem sad ovu misao i upotrijebim je na sebi shvaćam da pokret nije ništa psihički nepodnošljivo ili nešto što guta snagu u desetinki sekunde ne ostavljajući ništa za sobom. pokret je jednostavan ako znaš da ga ne radiš u prazno? Kakva je ovo glupost?! pokret mora imati smisao mora se održati ? zašto se ne održava kad je oslonjen sam na sebe kad sam oslonjena sama na sebe to je ono što me ne zanima! zašto sam zamrzila pokret i zašto se ne mogu samomotivirati zašto stojim na mjestu i zašto iako imam nekoliko mogućnosti uporno biram ostajati.ne zanima me! da li zbog straha, najlogičnije i prema tome najnepoželjnije, , odgovor koji objašnjava situaciju kakvu sam stvorila, a to je da mi je divno, izaziva ravnodušnost. Ne suočavam se sa sobom, projektiram život i nastojim se uklopiti u nju/njega, nitko ne želi da me apsorbira a ja zazirem od seksa??
Da li nemogućnost i frustracija zbog neuklapanja mora voditi do prekida? Da li je moguće postaviti se intenzitetima ( razgovorom) u neko drugo mjesto? sve me ovdje drži , , ja se ovdje cijela držim čvrsto na mjestu. Ne mogu se pokrenuti, ne želim pokret jer oko mene je ugoda. ako želim nastaviti moram pronaći način da je zgadim. nema ničeg osim površine, nema smisla i radosti jer je na površini sve povezano i lijepo i svi putovi su mogući i istovremeni, nema otkrića, nema iznenađenja, u pičku materinu u trihiljade pičke materine , ostajem u mjestu da bih mogla zaključiti da sam u kurcu zato jer se ne krećem, ne vidim mogućnosti pokreta i to je ono što me neizmjerno živcira jer znam da one postoje one jesu tu. I dosadne su. Ne vidim i ne znam kako da ih počnem gledati ne znam kako da počnem, nešto nije kako treba da bih se nastavila u onom smjeru u kojem mislim da je potrebno krenuti. budućnost u svakom slučaju izgleda dosadno, i kastrirano


Uvlačenje drugog u sebe . ne pristajem na to zbog nemogućnost diferencijacije? nečisto miješanje, oskvrnjen identitet. Ne želim te u sebi ne želim da ulaziš u mene ne želim da mi govoriš srećo ne želim te

ti si bio europski orijentiran, a ja sam voljela minerale klimu i tektonske ploče

On i ja imali smo samo izmjenične poglede u stankama između pitanja i odgovora.

Laž

Nisam te baš voljela, ni tvoj način predavanja. Voljela sam tvoj predmet. Bilo mi je žao što si ga upropastio.

Obožavam blagu krivulju dugog lijevog nokta , boja je limeta

Moraš ostati hladan, kao koža na sjedalu tvog automobila kad je prvi put dodirujem bedrom.



Lime up

Što je temperaturna inverzija?

Sjedim ispred tebe u klupi s dlanovima na stolu. Koncentrirana i usredotočena. Napetost o kojoj postajem ovisna iskorištava nagomilane informacije najracionalnije. Konstruira artikuliran odgovor. Gledam te. Imaš zelene oči s mrljama žutog okera. Shvaćam koliko si zapravo mlad. Ne povlačiš se, ostaješ ozbiljan i blizu. Očekujem sljedeće pitanje i ti mi ga daješ. Udaljujemo se.

Ocjenjuješ me, ustajem i vraćam se na svoje mjesto. Ne slušam te ostatak sata, ono što govoriš je dosadno. Prepisujem automatski komade riječi sa projekcijskog platna.



Ti i ja znamo da se dogodilo, znamo da si pomišljao na to, da si bio inhibiran i zainteresiran,,, znam da si bila inhibirana i zainteresirana, čitala si Doru Maar ispod klupe na mojim satovima.


Govori o planinarskim putevima i sljedećem izletu,kad promijeni brzinu stavlja ruku na rub mog sjedala.

Nije se dogodilo.

Tko izgovara glasove. ? Afazija
Još jedna zanimljiva riječ, nemogućnost govora. Kameleon.
Srećem sugovornike, mimoilazimo se. Zalijećem se ili ne. Pogled s ovog mjesta je frustracija. A pisanje introspekcija, ispovijed koju sam zanijekala zbog izostanka oprosta.
Sramota u dronjcima mokra i ustajala
Kabina, klečalo. Mreža između boga i tijela. Tijela i tijela. Tijela od boga. S debelim prstima.
ne mogu izgovarati riječi. Jedina koja mi dolazi, u valovima, u usta, udara u nepce :

besramna besramna besramna


On želi znati. Kako . i gdje, koliko puta? s kim.
Lomim ruke, led se mrvi u njima, voda u srednjem uhu , kako gdje s kim koliko puta


Besramna tišina u očekivanju

DVODIHALICA




Uploaded with ImageShack.us




Dvodihalica je riba koja ima sposobnost udisanja atmosferskog zraka. Stežući vratne mišiće, riba uvlači zrak i vodi ga do zračnog mjehura, koji predstavlja u stvari prvotnu plućnu vrećicu. Stjenke mjehura su ispunjene krvnim žilama koje upijaju plinoviti kisik, pa tako funkcioniraju kao pluća zahvaljujući kojima dvodihalica može preživjeti nekoliko mjeseci, pa čak i nekoliko godina.
Disanje, pluća, voda, promjena stanja, adaptacija, apsorpcija, miješanje to su pojmovi koji me fasciniraju i zadržavaju dovoljno dugo u stanju koje prethodi određenoj slici. Imena koja postaju kod za pokretanje i konstrukciju predodžbe tj. jedne predstave.
Postaviti se u stanje , ustanoviti se, znači evocirati proces koji rezultira slikom. Potrebno je stanje koje joj prethodi i koje izdvajam iz života, umjetno stanje osamljenosti i samodovoljnosti, pomaknuto stanje. Rituali koji ga pripremaju moraju trajati i moraju dislocirati, iščašiti. Čitanje , prisjećanje, slušanje, gledanje, pisanje to su neki od njih. Oni imaju svoje okolnosti i zahtijevaju osobni angažman i aktivaciju osjetila.
U ovom slučaju tekst nije uvijek objašnjenje slike, on je pridodan slici , daje ono izvan nje , dodatak , ostatak, ono što udaljujući se od samog sebe ne smije postati osnovni sadržaj. Tekst je parergon :

˝ On unutrašnjost operacije dotiče i s njom surađuje počevši od nečeg izvanjskog. On je najprije na rubu ; dodatak koji nije ni izvana ni iznutra. Dodaje se u prilog nekog unutrašnjeg nedostatka u sistemu kome se dodaje. Unutrašnja strukturalna veza koja ih spaja sa nedostatkom unutar ergona. Uvijek jedan oblik na jednoj osnovi, on treba ne da se odvoji nego da nestane , se izbriše, da se istopi u trenutku u kojem razvija svoju najveću energiju. ˝ (Jacques Derrida, Istina u slikarstvu)

Promatrač je svakodnevni čovjek , ni po čemu izdvojen, bombardiran slikama, komadima slika spojenih u slijed , otupljen i naviknut. Slike se odvijaju ispred njega(mene) istovremeno, on ih guta jednu za drugom. Zadržavanje putem osjetila, ono s početka koje me privolijeva na ostanak i započinjanje slike pretvara se naposljetku u zadržavanje pogleda promatrača gomilanjem elemenata na slici koji nose značenje.
Tražim , zahtijevam, zapovijedam,molim pogled koji neće skrenuti.

˝ Mi se danas više ne možemo emocionalno odrediti prema sadržaju jer reprezentiranu sliku više ne doživljavamo kao predodžbu realnog svijeta nego kao medijski posredovanu sliku-fetiš. Još smo jednom povjerovali u snagu slike i još smo se jednom prepustili njezinim zavodljivim moćima. ˝ (Krešimir Purgar, Preživjeti sliku).

Slika koja zavodi ljepljivo ali ne zadržava, fascinira ali ne penetrira.

Ne želim pripisivati posebna značenja svojim figurama, one su tu da se doživljavaju na jedan jedini mogući način, u jednom pogledu, između gomila drugih slika koje su postale dio našeg života. Ono što indirektno želim je kritički se postaviti prema njima, ukazati na ironiju koja to nije. NE Proizvodim slike koje ironiziraju postojeću situaciju obrata prema vizualnosti i beskonačnog gomilanja slika prema čijoj vizualnosti određujemo hijerarhiju važnosti, proizvodim ih jer to mogu, jer je njihova proizvodnja postala nečim uobičajenim. Ne želim moralizirati obrat prema vizualnosti na koji upućuje Krešimir Purgar , već unutar njega, u njegovu kodu želim ga eksponirati ,paradoksalno komično neozbiljno.
Mimesis se pojavljuje kao mentalni steznik. Slika pruža neopisiv otpor za zadržavanje, proces njezine izrade je samokažnjavanje , nasilno trganje od stvarnosti ( bjesomučnog kretanja i senzacija). Uložen napor i protjecanje koncentracija kroz trajanje i mijenjanje, gotovo mazohističko ustrajanje, traženje odgovarajućeg oblika, figuracija kao koketiranje sa psihologijom i slikom kao metaforom, simbolom( koji ne pretpostavlja nikakvu oslobađajuću istinitost) , evociranje , sukobljavanje , naracija. Uz stalno pitanje: Nijedan sadržaj nije vrijedan slikanja?

Slika jedna uz drugu proizvodi senzacije. Neprovokativne, samo čudne. Ili samo: senzacije
Istovremeno postojanje , vrtoglavost kao cilj, odbacivanje stabilnosti, zazorno igranje.
Značenje i priča iza slike je ignorirano. Ali je prije tog izabrano, izdvojeno. Postoji kostimirano tijelo , mehanizirana naracija proizvodi sebe samu . Suptilna iritacija za oko, grebanje po površini.
˝ kažem to sada, ali zapravo , što ja sada znam o onome dobu, sada kada se na mene poput tuče obrušavaju riječi sleđene smislom i kad i svijet umire, kukavički, prostački imenovan.˝ Beckett, Molloy

Riječi sleđene smislom, izbjegavanje smisla ne , traženje smisla drugačijim konstrukcijama da. Smisao kao iskustvo u ponavljanju. Nemoj me imenovati postaje dosadno, ono se mora transformirati , ( kako napisati infrazvuk?)
Slika kao impuls u tekstu generiran opisima, nije nikad završena statična cjelina. Zašto je onda imam potrebu fiksirati, zadržati, inhibirati? Odgovor pronalazim u pražnjenju u procesu slikanja. Svaki potez ili pokret sam je po sebi apstraktan, način na koji se oni slažu proizvodi određene odnose i ako je to cilj, rezultira prepoznavanjem figure, pomisao da se ista slika napravi dvaput izaziva mučninu. Slika postaje predmet uz pomoć kojeg potvrđujem sebe, postaje simptomom subjekta, nemam drugog izbora nego da je započnem.
Od slike kao medija, simptoma,teksta do slike kao slike, ali to je nezamisliva sintagma.



Problem koji želim artikulirati – gomilanje slika i nemogućnost emocionalnog određivanja prema sadržaju, otupljenost , subjekt unutar hiperprodukcije slika, (ne)mogućnost zadržavanja

Zašto slikarstvo – kanaliziranje, kataliziranje, pražnjenje kroz manualni rad, ritual koji odvaja, ostavlja tragove ljudskosti ; figura – trenutačno površinsko prepoznavanje, mimesis kao mentalni steznik, inhibicija proždiranja ( u procesu slikanja ).

Cindy Sherman upotrebljava svoje tijelo da proizvede kontroverzne fotografske portrete,parodira stereotipnu sliku žene, izazivajući modna i konzumeristička, prazna obećanja. Ovo nisu autoportreti , ona pozira kao anonimna žena. Kostimira se i fotografira .
Za svoje autoportrete koristim predložak fotografija koje komadam i spajam različite dijelove kostima, u slikarstvu imam slobodu jer pojedini dijelovi ne trebaju biti logički smisleni već traže svoje objašnjenje u dojmu grafizma boje i oblika, omogućavaju mi da se igram, figura me obavezuje da se držim pravila anatomije, ne radim doslovno , moguća su iščašenja, zapravo su poželjna ali nisu dramatična. Zanima me spektakularizacija slike. Važnost pojedinih događaja vrednujemo prema tome kako su oni vizualno predstavljeni, zanima me površina slike koja postaje predstava za osjetila. Figura pozira, očekuje da je se gleda. Pogled destabilizira subjekt, čineći ga žrtvom prije nego gospodarom pogleda. Umjesto da opiše pogled koji rasvjetljava stvari Lacan ga pretvara u model životinjske kamuflaže, stvorivši od sebe bezobličnu kamuflažu mimetički subjekt postaje bezoblični dio ¨slike˝ prostora općenito.
U linorezu How I Know I'm Here (1985) Kiki Smith prikazuje unutarnje organe uključujući srce i pluća, predstavlja unutrašnjost tijela ne kao animiranu agresijom nego ispražnjenu od nje, gubitak iznutrica znači gubitak sebe, tjeskobu.
Pluća u središnjem djelu Dvodihalice, izvađena su iz tijela i postaju dekorativni moment kostima. Ne izazivaju tjeskobu pogledom na sebe,njihovo premještanje postaje dopadljiv moment čiji je cilj popuniti prazninu desnog viktorijanskog rukava. Izostaje tjeskoba, a disanje se nastavlja.
Prije nego počinjem graditi figuru stvaram enformelističku pozadinu. Slika se sastoji od dva različita procesa slikanja, jedan je enformelistički , drugi mimetički. Enformel proširuje shvaćanje forme, ukida razliku između stvaralačke akcije i predmeta na kojem se ona vrši, omogućuje gestu, znak, rukopis, slučaj, brzinu, trag ruke, beskonačni niz mogućnosti igre. U mojem slučaju to je odustajanje od simbolizacije, ne njezina negacija, prepuštanje slučajnim estetskim dopadljivostima. Taj dio dešava se krajnje opušteno, bez složenih konstrukcija, dvosmislenosti, vraćanja, izmicanja, bježanja, skrivanja, zbunjivanja, bez onog putem čega se odražava zazorno. Ono dolazi kasnije, u mimesisu kao mentalnom stezniku koji umjesto da daje jasan i nedvosmislen privid koju mu je naizgled prvi i jedini cilj, uvijek traži,prekriva briše slojeve boje i ornamenata, nikad se ne završava, prepisuje, upisuje, komada i izmiče. To je metafora, koja se putem mehanizama simbolizacije, a ne u objektu što ga taj postupak imenuje ili proizvodi( tijelu, figuri, kostimu) , prazni ni pred čim.
Također me zanima intertekstualnost, značenjski odnos teksta i vizualnog, jezična igra i igra u umjetnosti. Ako se umjetnost opisuje zamislima jezične igre, tad se ne promatraju materijalni aspekti umjetničkog djela nego njegove konceptualne odrednice. Konceptualna umjetnost na prijelazu iz 70-ih u 80-te prestala se baviti oblikovanjem predmeta i njegovom vizualnom morfologijom , usmjerujuću pažnju na uvjete upotrebe predmeta, situacije, događaja ili apstraktnih jezičnih konstrukcija u jezičnoj igri umjetnosti. Svaki postmodernistički umjetnički rad je proizvod nove jezičke igre i novih pravila, preispituje i dovodi u sumnju svoje temelje eksperimentirajući s novim strategijama i oblicima, ne znajući unaprijed kamo ga nova igra vodi.
Za konstrukciju jedne predstave potrebne su scene, one proizvode smrznute mentalne slike i ostavljaju okus u ustima ili šum ili bilo koji drugi osjećaj prepoznavanja. Scena kao prostor sa kulisama, odnosima, naznakama,bojom, zvukom, likovima i pretpostavkom da oni žele biti viđeni. Te mentalne slike transfiguriraju se kroz sliku na medijapanu ili tekst. Oni nisu međusobno zamjenjivi, ono što ih povezuje je predstanje koje im prethodi. Oboje omogućuju igranje, oboje su osjetljivi i potiču reakcije. Za razliku od konceptualista 70ih i 80-ih slika i proces njezine izrade od velike mi je važnosti, ono u čemu se mogu povezati s njima je konceptualna povezanost slike i jezika. Svaki oblik nosi značenje, u kombinaciji i odnosima međusobno suprotstavljenih ili pomirenih oblika stvara se dojam, lančano povezivanje elemenata koji uvijek sa sobom nose neki ostatak iz prijašnjeg iskustva(kombinacije) omogućuje stvaranje konstrukcija na novi , suptilniji, uzbudljiv način.

˝Nijedan element ne može funkcionirati kao znak bez upućivanja na neki drugi element koji nije jednostavno zastupljen u jeziku . Lančano povezivanje elemenata čini da svaki element jezika predstavlja trag ostalih elemenata jezika. Jezik je igra tragova i razlika. ˝( Miško Šuvaković, Pojmovnik suvremene umjetnosti )